THE PIANO
O novozelandskoj režiserki Jane Campion se dosada malo znalo, kao, uostalom i o novozelandskoj kinematografiji uopće, mada su u njoj iznikli režiseri akcijskih filmova kao Harley Cockliss i Russel Mulcahy. Razlog je vjerojatno u tome što je Jane Campion bila sve ono što Cockliss i Mulcahy, tvorci prvenstveno komercijalnih ostvarenja, nisu bili: samosvojna umjetnica originalnog stila, prilično teškog za prosječnu publiku.
Radnja filma KLAVIR se dešava na obalama Novog Zelanda u prošlom stoljeću. Ada (Hunter) je talentirana glazbenica, ali ima dvije ozbiljne mane: nije s nikim progovorila od svoje šeste godine, i ima vanbračnu kći (Paquin). To ne spriječava bogatog posjednika s Novog Zelanda (Sam Neill) da s njenim roditeljima ugovori brak. Po dolasku u obećanu zemlju, suprug na obali ostavi Adin klavir što će dovesti do toga da se Ada baci u naručje Georgeu (Keitel), nepismenom ali daleko muževnijem suprugovom prijatelju.
Na samom početku moram ustanoviti kako KLAVIR nije lijep film. Tko želi uživati u pejzažima daleke zemlje ili u lijepim licima, neka ide pogledati nešto drugo, jer se ovdje radnja odigrava na jednom brdovitom, blatnom mjestu na kojemu stalno pada kiša, a kojeg nastanjuju antipatični domoroci i ništa manje simpatični doseljenici. Uloge zato spašavaju stvar, pri čemu najviše valja istaći sjajnog Harveya Keitela, koji lik Georgea, lica unakaženog tetoviranjem, čini izuzetno, ako ne simpatičnim, ono zasigurno jednim od najsnažnijih. Holly Hunter, koja je dobila OSCARA, u njegovoj je sjeni, slično kao i Anna Paquin, dobitnica OSCARA za sporednu žensku ulogu, koja je dala jedan od najantipatičnijih portreta djevojčice u posljednje vrijeme. Scenarij, za kojeg je Campionica dobila još jednog OSCARA, je prilično stereotipan, ali ga spašava nekonvencionalni obrat na svršetku filma.
Kao zaključak, moram reći da KLAVIR ne zaslužuje zamjerke, ali većinu pohvala moram dati za tehničku izvedbu, a manje za umjetnički dojam. Jane Campion je dala jednu perfekcionističku viziju ljubavnog trokuta, ali na način koji me je ostavio hladnim. Izostala je katarza za koju su mi neki znanci govorili da im se dogodila na kraju. Možda je stvar u tome što sam očekivao malo više ljepote u ovom filmu, a možda u tome što sam unaprijed bio nabrušen na navodni feminizam, kojeg u KLAVIRU ipak nije bilo. Za mene ovaj film, kojeg FERALOV kritičar Živorad Tomić drži najboljim u 1994. godini, ne znači apsolutno ništa.
Ipak, mislim da se treba preporučiti za gledanje kao rijetko besprijekoran filmski rad na zadanu temu.
(c)1995 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos