COLOR OF NIGHT
Kada sam bio mali, želio sam postati psihijatar kad odrastem. Strašno me je zabavljala pomisao da mogu zarađivati za život tako da slušam ljude kako mi se na kauču ispovijedaju o najintimnijim stvarima. U Americi je taj posao još lakši, jer za njega nije potreban medicinski fakultet. Ali, svugdje postoje i tamne strane, kao što će to na početku filma vidjeti dr. Kappa (Willis) kojemu se u ordinaciji ubije pacijentica. Mučen osjećajem krivnje on odlazi kod svog losanđeleskog prijatelja i kolege Boba, koji nedugo potom bude izboden nožem. Sumnjivci se nalaze među petoro pacijenata iz Bobove terapeutske grupe i dr. Kappa odlučuje nastaviti s radom svog prijatelja kako bi otkrio ubojicu.
Ako su 80-te godine bile godine dominacije akcionog filma, ovo desetljeće nesumnjivo pripada trileru. Trend koji je bojažljivo najavila Lyneova FATALNA PRIVLAČNOST iz 1987. a definitivno uspostavile SIROVE STRASTI iz 1992. došao je, čini se, do svojih granica. Sve manje-više postaje predvidljivo: manje-više originalna ideja, psihopatski motivirani negativac, par provjerenih glumačkih veličina i obavezno seksanje kako bi propagandna mašinerija mogla govoriti o "erotskom trileru koji ruši granice".
BOJA NOĆI se samo djelomično uklapa u te kalupe. Glavni junak je psihijatar, pripadnik struke koju suvremeni holivudski scenaristi preziru, prikazujući njene predstavnike kao monstrume (KAD JAGANJCI UTIHNU) ili bezveznjake koje svaki prosječni luđak može vrtjeti oko malog prsta (U POSLJEDNJOJ FAZI). To je posljedica činjenice da je Rush u svom filmu želio rehabilitirati već prezreni podžanr trilera - klasični "whodunnit", čiji su najreprezentativniji predstavnici romani Agathe Christie. Tako i ovdje imamo skupinu ljudi od kojih jedan svakako mora biti ubojica, ali napetost je veća kod Agathinih romana, jer je motiv ubojstva iracionalan. Više nije potrebno radnju nasilno smještati u milje trulih bogataša, pa sumnjivci mogu biti sasvim različiti tipovi kojima je jedina zajednička crta to što im u glavi nije sve u redu. A najkvalificiraniji detektiv je, svakako, psihijatar.
Da je film rađen po standardnim uzusima, trajao bi nekih 90-tak minuta. Ali, režiser ga je namjerno učinio dužim, začinivši ga auto-potjerama, humorom i erotikom. Umjesto jednog lika koji bi trebao biti comic relief, imamo ih više: par Bobovih pacijenata (Brad Dourif i stara, ali dobro držeća Lesley Ann Warren) te fantastični Ruben Blades kao chicano policajac-zafrkant. Možda se tu i malo pretjeralo, jer je tema ipak previše ozbiljna da bi nešto što je u jednoj sceni izvor smijeha postalo u drugoj sceni elementom tragedije. Što se erotike tiče, propaganda je tvrdila da su scene između Brucea Willisa i Jane March bile toliko vruće i uvjerljive da je Willis poslije snimanja imao ozbiljnih problema sa svojom suprugom. Same scene nisu bitno drukčije od onih koje možemo vidjeti u svakom drugom erotskom trileru, osim što Jane March doista tako sjajno izgleda (Vlatka Pokos, eat your heart out!) da je čeka uspješna karijera, osim ako većina holivudskih ne dijeli seksualnu orijentaciju svog najbogatijeg kolege Davida Geffena.
Osim scenaristički, film je začinjen i gomilom vizualnih detalja koji ništa ne zaostaju po svojoj egzotičnosti za gore spomenutom Jane March. Pri tome je vidljivo da Rushu bolje paše rad u interijerima nego u eksterijerima, pa ne iznenađuje ako se on u svojim budućim radovima bude orijentirao na komorne drame umjesto pseudoakcije. No, i glumci su dobro obavili posao, osim, naravno, Brucea Willisa koji je O.K. sve dok se ne sjetimo da bi lik kojeg glumi trebao biti intelektualac.
I na kraju - kraj. Ta teška boljka suvremenog holivudskog trilera. Film nekako treba završiti, bilo happy endom, bilo realističkom katarzom. Rush se odlučuje, naravno, za ono prvo, ali je iz konteksta cjelokupnog filma vidljivo da bi završnica trebala biti ipak malo mračnija. To bi vjerojatno i bilo tako, da Rush nije odlučio (vjerojatno na nagovor producenata) film prekinuti nekoliko kadrova prerano prije nego što svakom malo inteligentnijem tipu postane jasno kako će sve, zapravo, završiti.
No, usprkos svemu, BOJA NOĆI je bolja od prosjeka i najtoplije je preporučujem svima onima koji vole takvu vrst filmova.
(c)1995 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos