PULP FICTION
Povijest se ponavlja. 1990. je Zlatnu palmu u Cannesu, najprestižniju nagradu tzv. umjetnički usmjerene kinematografije, dobio DIVLJI U SRCU Davida Lyncha, film koji je opravdano doživio kult-status, ali i začudio promatrače, s obzirom da su manje-više svi dotadašnji dobitnici te nagrade bili filmovi lišeni nasilja, seksa i crnog humora u onim količinama u kojima je to radio Lynch. I dok se za Lyncha moglo pronaći objašnjenje u tome što su kanski suci nastojali nekako nagraditi Lynchov minuli rad, Tarantino je bio potpuna misterij. Prije toga je bio snimio samo jedan film - niskobudžetni triler RESERVOIR DOGS, koji mu je donio nevolje s britanskom cenzurom i kult-status - i napisao scenarij za možda najbolji film Tonyja Scotta TRUE ROMANCE.
Meteorski uspjeh Quentina Tarantina da se objasniti time što je u Hollywoodu na djelu smjena generacija poput one koja je 70-tih iznjedrila tzv. novi Hollywood - Carpentera, Hilla, Lucasa, Spielberga, Milliusa. Tajna uspjeha novog Hollywooda bila je u tome što su, radeći filmove u etabliranoj A-produkciji koristili scenarije, narativne postupke i dr. inventar prezrenih B-filmova. Dakle, onog dijela holivudske produkcije koji se naslanjao na "pulp" subkulturu - književnost i stripove na jeftinom neobrađenom papiru. Danas Tarantino radi manje-više isto, samo što njemu izvor inspiracije nisu B-filmovi klasičnog Hollywooda, nego njihov suvremeniji pandan: hongkonška kinematografija, s kojom se itekako imao prilike upoznati crnčeći u jednoj poznatoj losanđeleskoj videoteci.
Utjecaji hongkonške kinematografije, koji su bili eksplicitni u njegovom scenariju za PRAVU ROMANSU, ovdje su prilično dobro skriveni. Priča, točnije priče, filma su smještene u losanđelesko podzemlje čije se postojanje i okrutni zakoni uzimaju, poput onog u hongkonškim filmovima, zdravo za gotovo. Nekoliko likova iz tog miljea - gangsterski šef, njegova supruga i plaćene ubojice - će za par dana doživjeti nekoliko nevjerojatnih crnohumornih pustolovina. No, tu utjecaj Hong Konga prestaje i Tarantino, vjerojatno da bi podilazio kanskim sucima, sve te priče spaja u jednu jedinu cjelinu tzv. cikličnom strukturom cijelog filma. Tako se događaji s početka filma ponavljaju na kraju. Taj je postupak, po svemu sudeći, vrlo "in" u svjetskoj kinematografiji, jer je makedonski režiser dobio Zlatnog lava u Veneciji za svoj film PRIJE KIŠE kojeg karakterizira slična struktura.
Osim narativne strukture, Tarantinov film se razlikuje od većine takvih filmova i po vrlo osobnom vizualnom postupku. Svi oni koji uspoređuju PRAVU ROMANSU i PULP FICTION, primjetit će kako je PULP FICTION znatno sporiji film. Tarantino, kojeg nisu, poput braće Scott, iznjedrili reklamni spotovi, izbjegava videospotovsku montažu. Tako u filmu imamo duge kadrove što mu omogućava da iskoristi najvredniji dio svog scenarističkog talenta: dijaloge. Za te vrhunske dijaloge su potrebni dobri glumci, kojima ovaj film ne oskudijeva, a Tarantino toliko uvažava glumce da im je dozvolio da u pojedinim kreacijama parodiraju prethodne uloge po kojima su postali poznati. Tako Travolta parodira sebe iz GROZNICE SUBOTNJE VEČERI, Walken svoju ulogu iz LOVCA NA JELENE, a Keitel svoju ulogu iz PUTA BEZ POVRATKA. Od svih kreacija ipak je najbolja ona Samuela L. Jacksona u ulozi Travoltinog kolege.
Glavne zamjerke filmu dolazile su iz tabora tzv. duhovnih obnovitelja, koji su se zgražali nad činjenicom da kanski suci najboljim filmom na svijetu smatraju film koji eksplicitno pokazuje nasilje i seks ne u svrhu moralne osude, nego čisto radi komercijalnih efekata. Bez obzira na to kakvi bili Tarantinovi motivi, moram priznati kako ti prigovori ipak ne stoje, jer postoje filmovi kojima je zabava svrha postojanja. A Tarantinov film itekako ispunjava tu svrhu.
Ukratko, film koji se ne smije propustiti.
(c)1995 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos