NICHOLAS & ALEXANDRA
U povijesti kinematografije postojalo je razdoblje kada su se pravili filmovi koje bismo, bolje nego ijedne druge, mogli nazivati "većima od života". Trajali su po tri sata, imali casting koji nijedan današnji film ne može zamisliti i bili užasno skupi. Mada su imali različite tematike, jedno je bilo sigurno: radnja se odigravala u prošlosti, daljoj ili bližoj, tako da je veći dio budžeta odlazio na scenografiju i kostime.
Autor koji je bio sinonim za takve filmove je David Lean, čija su djela "Most na rijeci Kwai", "Lawrence od Arabije", "Doktor Živago" i "Ryanova kći" nezaobilazni dio kronike vremena u kojem su stvoreni. Na žalost, iz razloga koji nam danas izgledaju smiješni, a koji su ondašnjim vlastodršcima izgledali smrtno ozbiljni, mnoge od tih filmova naša publika nije vidjela. Srećom, sve dođe na svoje, pa nakon skoro četvrt stoljeća čekanja hrvatska publika (doduše, samo ona koja posjeduje video) ima prilike gledati veličanstvenu povijesnu kroniku "Nikolaj i Aleksandra", koju je distributer "Continental Film" prekrstio u "Propast ruskog carstva".
Kao što samo ime govori, film režisera Franklina J. Schaeffnera (čije smo djelo "Leptir" sa Steve McQueenom imali prilike gledati na HRT 2 u nedjelju) bavi se istom temom kao i Leanov "Živago" - burnim događajima s početka stoljeća u Rusiji kada je srušen jedan imperij da bi na njegovom mjestu izrastao novi. Za razliku od Leanovog djela, Schaeffnerov film događaje pokazuje iz perspektive onih koji su takvim razvojem situacije bili najviše pogođeni - dakle, burna povijesna zbivanja pratimo kroz životnu priču ruskog cara Nikolaja II i njegove supruge Aleksandre.
Netko bi očekivao nekakvu ljigavu holivudsku romantičnu pseudopovijest, sa mnogo iskrivljavanja kako bi se carski par pokazao kao nedužne žrtve povijesnih događaja na koje nisu mogli utjecati. To bi se možda dogodilo u starom Hollywoodu, ali postšezdesetosmaška klima ipak nije dozvoljavala nešto tako. Tako se u Schaeffnerovom filmu Nikolaj pokazuje kao slabić, nedovoljno hrabar da poduzme radikalne korake koji bi ga izvukli iz nevolje, ali i previše tvrdoglav da skrene s puta koji vodi u propast. Kratki kadrovi koji ilustriraju kako običan narod doživljava strahote uzrokovane Nikolajevom politikom dovode do dojma kako će Nikolajeva gorka sudbina na kraju biti kaša koju je sam skuhao. Autor, doduše, nije nimalo blagonakloniji ni prema boljševicima koji su prikazani kao inteligentni, ali nimalo simpatični tipovi željni vlasti (vjerojatno je zbog toga film morao tako dugo čekati na premijeru u Hrvatskoj). U mnogo čemu se film striktno držao povijesnih zbivanja, mada je meni bilo pomalo neobično gledati likove, dosada iz perspektive pobjednika Oktobra percipirane kao negativce, kao žive, ponekad i pozitivno određene likove (carevi premijeri Witte, Stolipin i dr.). Uz to svakako treba dodati i vrhunsku kostimografiju koja je bolje nego išta drugo dočarala epohu.
Ukratko, osim ako vam se ne sviđaju filmovi bez happy enda, Schaeffnerova kronika je prilično korektan proizvod žanra "film veći od života" koji će vam omogućiti tri sata zabave.
Doduše, postoji jedan film koji daleko bolje i uz više naturalizma pokazuje slične događaje. Nije riječ o, po meni, precijenjenom Bertoluccijevom "Posljednjem kineskom caru", nego o sovjetskom filmu "Agonija" iz 1976. koji je, ako se ne varam, čak dva puta bio prikazan na televiziji. No, na tako nešto ćemo, izgleda morati dosta pričekati.
(c)1994 Dragan Antulov
Baza podataka, programiranje i HTML konverzija su Copyright (c)1999,2002 Krešimir Kos