MI NISMO ANDJELI

• uloge:

U vremenu od raspada bivše države do danas na teritoriju "SRJ" je, usprkos embargu i kojekakvim drugim poteškoćama, snimljeno, prema nekim procjenama oko dvadesetak filmova. Među njima se nekih 7-8 mogu relativno lako pronaći na crnom tržištu u Hrvatskoj, a neki su uspjeli doživjeti i kult-status, ne toliko zbog svog kvaliteta, koliko iz kolekcionarskih razloga.

No, sve to ne znači da filmove iz neprijateljske države ne krasi kvalitet. Dokaz tomu je i film Srđana Dragojevića "Mi nismo anđeli", tinejdžerska komedija iz beogradskog urbanog miljea, snimljena početkom 1992. i neopravdano zapostavljena u sjeni "Dezertera", lešinarske celuloidne kontroverze na temu Vukovara.

Na početku filma Anđeo i Vrag (najslabije prikazani i kao takvi, najslabiji segment filma) započinju borbu za duše glavnih junaka. Nikola Kojo je strašni frajer kojemu nijedna "riba" ne može odoljeti, pa tako ni skromna maturantica Milena Pavlović, koja se u njega do ušiju zaljubi, bez obzira na to što se on njoj kroz cijeli film ne može sjetiti imena. Branka Katić, njena prijateljica, pomaže joj da pomoću raznih domišljatih trikova pronađe put do njegovog srca...

Scenarij po svojoj osnovi ne obećava ništa osim ljigave romantične komedijice na temu muško-ženskih osnova, toliko puta viđenu u suvremenoj holivudskoj produkciji. No, taj je scenaristički okvir ipak dao drukčiji rezultat u uvjetima kada ipak nije riječ o američkom humoru. Film je zbilja, i scenaristički, i vizualno, domišljat i duhovit, mada bi se mogle naći zamjerke pretjeranoj upotrebi ružnih riječi kao i prilično dosadnoj i anakronoj rock-glazbi u stilu 50-tih. Glumci su sjajni, pogotovo protagonisti, mada ne zaostaju ni hrvatskoj publici poznatiji veterani Miki Manojlović, Bogdan Diklić, Sonja Savić i Eva Ras...

Naravno, hrvatski gledatelj ne može pogledati ovaj film, a da to ne bude u kontekstu rata i svih strahota izniklih u zemlji u kojoj je nastao. Dragojevićev film jednostavno ignorira rat, pokazujući Srbiju kao zemlju Dembeliju bez socijalnih i ostalih problema. Svjetonazor kojim odiše film jest hedonizam: glavni se junaci masovno odaju jelu, piću, seksu i drogi. No, određeni otklon i tragovi kritike prema postojećem stanju stvari u Srbiji ipak postoje: blago parodiranje primitivaca i seljačina kojih se na ovim balkanskim prostorima itekako nakotilo, kao i macho mentaliteta uopće. Dragojević ovom svojom bajkom nastoji pokazati čari običnog ljudskog života i veoma diskretno osuđuje bilo kakvo žrtvovanje za više ciljeve. Osim toga, u filmu se uopće ne osjeća srpska kultura u klasičnom smislu: glavni junaci umjesto narodnjaka slušaju rock i klasičnu glazbu, a i u nekim scenama se koriste likovne asocijacije na renesansu, a ne na srednjovjekovne freske u manastirima. Netko bi, stoga, ovaj film (koji je, nota bene, djelomično financiran sredstvima Ministarstva kulture Srbije) mogli okarakterizirati kao pokušaj da se krivica za rat relativizira nastojanjem da se pokaže, kako, eto, u Srbiji ima "poštenih", "normalnih", zapadnoevropski nastrojenih ljudi i da bi zbilja bilo šteta tu zemlju kažnjavati zbog šačice primitivaca kojih ima među svim zaraćenim stranama.

Bilo kako bilo, mislim da se ovaj film ipak, kad-tad, treba prezentirati ovoj publici, ne samo zbog njegovog kvaliteta, nego i zbog neizbježnih usporedbi s filmskom situacijom u Hrvatskoj. Bez obzira koji bili motivi tvoraca "Anđela..." i sličnih filmova, takve usporedbe redovno daju rezultat prema kojima se u Srbiji snimaju duhoviti, domišljati, slobodoumni filmovi koji su kritični prema sredini iz koje su potekli, dok kod Hrvatske to nije slučaj.