|
|
Prema danas vazecim tumacenjima Ustava SAD, odnosno Prvog amandmana koji jamci slobodu izrazavanja, drzava ne smije provoditi cenzuru. Bilo kako bilo, cenzura postoji, odnosno nju je Vrhovni sud u recentnoj praksi dozvolio pod odredjenim uvjetima, od kojih je najvaznije to da se odredjeno djelo, odnosno film, moze zabraniti ukoliko vrijedja "standarde pristojnosti odredjene zajednice". To znaci da je cenzura stavljena u nadleznost drzavnih i gradskih vlasti. Cesto to izaziva nesporazume, jer se "standardi pristojnosti" razlikuju, kako od drzave do drzave, tako do grada do grada unutar svake drzave.
Hollywood je od svog nastanka bio suocen s tim problemom, odnosno cinjenicom da njegovi proizvodi zbog osjetljivosti razlicitih slojeva publike, odnosno, mnogo cesce, razlicite osjetljivosti lokalnih politicara, ne mogu doprijeti do univerzalne publike. Jedan od prvih takvih pokusaja se zbio 20-tih i 30-tih kada je zloglasni Will Hayes vodio komisiju, podrzanu od samih holivudskih producenata, koja je sastavila kodeks pravila sto se smije, a sto ne smije pojaviti u holivudskim filmovima. Kao sto se moze ocekivati, za referencu su uzeti standardi najbigotnijeg dijela publika.
Hayesova pravila su se u burnim 60-tim godinama pokazala neadekvatnima, pa je sam Hollywood napustio praksu direktne autocenzure. Umjesto toga posao je 1968. preuzela MPAA - Motion Pictures Asssociation of America - lobisticka organizacija filmske industrije, osnovana 1922. Na njenom celu je gotovo tri desetljeca Jack Valenti. Cenzorski odbor se sastoji od sedam laika (navodno, odabranih iz svih slojeva drustva, mada se nijednom medju njima nije pojavila zena) koji gledaju nova izdanja za kino i video-distribuciju, te im daju tzv. "predikate".
Postojalo je vise klasifikacija kroz trideset godina, ali trenutno je na snazi slijedeca:
Kada se nekom filmu daje predikat iznad "G", obicno se daje kratko objasnjenje (zbog kolicine nasilja, seksa ili loseg jezika).
Ono sto valja naglasiti jest da MPAA nema nikakvo zakonsko ovlastenje da provodi zabrane, niti distributeri zakonsku obvezu da se drze njihovih pravila. Ali, oni to vecinom rade, zato jer ovise o oglasivacima koji, pak, brinu o vlastitom "obiteljskom" imageu, kao sto mnogim kino-distributerima lokalni propisi ili politicka klima nalazu da se drze Valentijevih standarda. Tako je npr. nemoguce da Coca Cola financira film kojemu bi MPAA nabila oznaku "NC-17".
Nakon snimanja, film se salje cenzorskom odboru na procjenu. Nakon sto oni film odgledaju, daju mu predikat. Po dobijanju predikata producenti imaju tri opcije: prihvatiti ga, zaliti se na odluku ili poslati izmijenjenu verziju radi povoljnijeg predikata. Kada je studio nezadovoljan predikatom, on se rijetko kada zali (mada su producenti TRGOVACA Kevina Smitha uspjeli prijeteci sudskom tuzbom). Sugestije za izbacivanje problematicnih dijelova ukoliko se zeli povoljnija ocjena ne postoje, ali neformalno se zna kakvi kadrovi trebaju biti izrezani. Producenti obicno slusaju ono sto im se kaze, mada je npr. prosle godine MGM odlucio distribuirati SHOWGIRLS pod predikatom "NC-17".
Nekada se dogodi da uvrijedjeni filmas jednostavno odbije dati film na procjenu, pa film ima status "unrated". Takav status, kao i status NC-17, ima katastrofalan ucinak po komercijalne perspektive filma, s obzirom da npr. Blockbuster, najveci americki lanac videoteka, ima cvrstu politiku da ne distribuira nikakve sadrzaje iznad "R" oznake. S druge strane, odredjenim vrstama filmovima predikat uopce nije potreban; obrazovni, kao i porno-filmovi se uopce ne salju cenzorskom odboru na procjenu.
Slicna klasifikacija bi se od godine 1997. trebala koristiti i za televizijski program.
|